Snežana Pejić (58), jedna od brojnih žena koje su zbog karcinoma dojke prolazile najteže životne trenutke, ne skriva ogorčenje. Za nju, dr. Mario Begović nije bio samo liječnik, već oslonac u trenucima kada se suočila s dijagnozom invazivnog hormonskog karcinoma. „Osim dragom Bogu, nisam vjerovala nikome kao dr. Mariju Begoviću. Sutra da mi se vrati karcinom, opet bih mu povjerila svoj život. Kod njega se jedino nisam osjećala kao broj“, kaže Snežana. Nakon što je kirurg otišao iz vukovarske bolnice, operacije žena s karcinomom dojke u tom gradu su stale, što je izazvalo val straha među pacijenticama.
Sve je počelo nakon što je dr. Begović, tvrdi, napustio bolnicu zbog neslaganja s upravom, posebice zbog imenovanja ortopeda na čelo kirurgije. „Nisam se slagao s upravom i nisam mogao prihvatiti da šef kirurgije bude ortoped“, pojasnio je liječnik koji je 20 godina posvetio borbi protiv karcinoma dojke. Iako je ponudio nastavak rada u vukovarskoj bolnici, odgovor je bio negativan. Uprava bolnice poziva se na zakon, tvrdeći da on zbog svoje funkcije zamjenika ravnateljice Doma zdravlja ne može raditi u njihovoj ustanovi, no dr. Begović uzvraća: „To nije točno. Ja u domu zdravlja ne radim kao kirurg nego kao liječnik palijativne medicine.“
Pacijentice poput Vesne Štajner (54) i Marine Došen (67) ističu kako im je dr. Begović pružao sigurnost kakvu sada ne mogu dobiti. „Imamo bolnicu u Vukovaru, a sad trebamo ići u Osijek na operaciju? Zašto, ako imamo liječnika koji nas može operirati u Vukovaru?“, pita se Vesna. Marina dodaje kako je kirurg uvijek pronalazio vremena za svaku od 40-ak žena koje bi primio u jednom danu. Slobodanka Bajić (39) naglašava kako se kod njega liječila bez ikakvih „veza“ i neugodnosti: „Ne zanima nas politika. Želimo stručnog liječnika koji nas je od prvog dana primio, liječio, zaštitio, smirio i ulio nam povjerenje.“
Dok se pacijentice pitaju tko će ih sada voditi kroz proces liječenja i kamo će odnijeti svoje nalaze, dr. Begović upozorava na promjenu modela rada. Tvrdi da se nekada pacijentice sa sumnjom na tumor obrađivalo u istom danu, dok se sada, prema njegovim riječima, naručuje znatno manji broj žena. Žene koje su prošle operacije i kemoterapije poručuju kako njihova borba za povratak kirurga nije napad na druge liječnike, već vapaj za kontinuitetom skrbi i ljudskim pristupom koji im je spašavao glavu kada su se najviše bojale za život.